Herojska priča tri brata Milića sa Kosova – preuzet tekst
20 veljače, 2021
Usiđelica – dobitnik nagrade Zaloga Miloš Kecojević – zet Milića
8 svibnja, 2021
1.
Odbrana crkve u Resni 1714.g.
(Milići i vezir Ćuprilić)
U Bjelice na sred Crne Gore
Đe se ljudi sa junaštvom zore
Đe još gore luče slobodarske
Đe su vojske lomile se carske
Đe još stoje busije i šanci
Đe se ropski ne priznaju lanci
Đe kosturi oko puta beče
A ranjeni po gorama ječe
Đe iz tvrdog ždrijela i krša
Još se barjak slobode leprša
Đe vuk gorski gorom zauvija
Đe je leglo otrovnica zmija
Đe se s puškom spava i ustaje
Sloboda se nizašta ne daje
Đe za obraz gine se odavno
Tu Milića živi brastvo slavno.
Doseljeno u starom zemanu
Kada carstvo na Kosovo panu
Kad junaštvu kovala se slava
Kad ranjena Orlovića Pavla
Rujnim vinom đevojka napoji
U predanju još u bratstvu stoji
Da potiču od Pavla Vukova
I da slavna porodica ova
Posle bitke s krvavog Kosova
Doseli se i stalno nastani
U Dub Lješev u Bjelice zvani.
Tu nastani i savi ognjište
A postaše jako uporište
Tu na tvrdi od kamena presto
Odakle su vojevali često
A u svakom vaktu i vremenu
Slobodi su davali cijenu
I ginuli za sveto znamenje
Krst i vjeru i tvrdo stijenje
Čast i obraz temelj ljudski sjajni
Crnogorski ponos dugotrajni
Pa od ovog plemenitog roda
Dvanaest je bivalo vojvoda
Sve na pušci i krvavoj ruci
Vojvode su bivali hajduci
Predvodili čete i junake
Pronosili krvave barjake
Od dvanaest njihovih vojvoda
Kad se krvlju kovala sloboda
Svaki skoro u boju je osta
Krv prpsuta neka im je prosta
Sveštenička to je isto kuća
Davali su duhovna pregnuća
Kad molitvu Božiju održe
Jednom rukom krst od zlata drže
A u drugoj sablja isukana
Vazda spremna za ljutog megdana.
Da li iđe na okres svijeta
Kolika je zemaljska planeta
Bivalo je ko Milići što su
Koliko se za slobodu prosu
Pa kada bi pisao zasluge
Trebale bi godine mi duge
Trebalo bi hartije bremena
Jer kroz svaka oni su vremena
Bili stožer Crne Gore naše
Kad se za krst časni vojevaše.
Sad slušajte slučaj glasoviti
Kako treba svetinju braniti
2.
Bože jedan živi vaskrsnuli,
Kad Ćuprilić šćaše da utuli
Tu jedinu svijeću slobode
Za sve južne slovenske narode
Crna Gora nepokorna mala
A sila je ogromna napala
Kolika je sila u Turčina
Svo Cetinjsko polje zauzima
Ima vojske ko lista na gori
Al se narod Crnogorski bori
Dok im kuće postaju zgarišta
Ćupriliću nije sveto ništa
Kolje,bije sve pred sobom gazi
Nit oprašta nit na dušu pazi
Nit se boji grijeha nit pravde
Sve pod sablju Ćupriliću pade
U krv zali i noći i dane
Al se mrki Crnogorci brane
I ne daju svoje t’jesne klance
U smrt idu da ne ljube lance
Naviknuti krv junačku liti
No slušajte slučaj glasoviti
U Bjelice od bratstva Milića
Dočekaše silnog Ćuprilića
Ne sa pitom ili sa pilavom
Nit pognutom pred turčinom glavom
No na sablju i na pregalaštvo
Napraviše veliko junaštvo
O kome će vjekovi da zbore
Sad slušajte gusle javorove
Kako devet brata Orlovića
Dočekaše silnog Ćuprilića
Devet brata sve Milića soja
Vojvoda im reče:”Braćo moja
Crna Gora s njima nam tijesna
Evo Turci prodrli u Resna
Popalili kuće i ognjišta
Nama drugo ne ostaje ništa
No u crkvu našu zadužbinu
Da busiju pravimo Turčinu.
Nas je devet a njih nema broja
Sad slušajte draga braćo moja
Ja se kunem današnjeg mi dana
I slave mi svetoga Jovana
I grobova našijeh predaka
I našeg mi ponosnog barjaka
I Boga mi i svetog pričešća
I na oltar u Resnu svijeća
Pa tako mi očinjega vida
Pokleknuti mi nećemo nigda
No se borit dokle postojimo
Da živimo ili izgorimo
Pod oltarom ove nam svetinje
Pa ako je palo i Cetinje
I sva radom Crna Gora mala
Dok nas ima nije ona pala
Pa sad ajte sokoliovi sivi
Jedan put se svakojako živi.”
Kada tako braću osokoli
Prekrsti se i Bogu pomoli
Pa trgoše sablje iz korica
Složna braća njih devetorica
Džeferdare na zid nasloniše
Da Turaka pobiju što više
Pa kada se primakoše njima
Vojvoda je džeferdarom stima
Barjaktara ispred Turske sile
I ostale puške opalile
Nasta strašna jeka i glalama
Od plotuna i nebo se slama
Pune puške i oganj im daju
Pokošeni nizami padaju
Navaljuju Turci prsimice
Ali muški brane se Bjelice
I dan čitav borba je trajala
Od silnijeh Turskih nasrtaja
Još silnije braća crkvu brane
I nedaju svetinja da pane
I šest dugih dana iz zasjede
Niti koji odmara nit jede
Nit spavaju niti imju kada
A Turaka na gomile pada
Sedamdeset i dva barjaktara
Od njihova pade džeferdara
A Turaka ne zna im se broja
No dan sedmi mila braćo moja
Kad osvanu Milija vojvoda
Reče: “Braćo nestaje nam voda
A i hrane sve je ima manje
Nezavidno naše sad je stanje
Pa u crkvu da se zatvorimo
Puškarnice male napravimo.”
Kako rekli tako učinjeli
Pod oltar su puške unijeli
Nasloniše tanke kurdulije
Ču se poklik vojvode Milije
“Za slobodu,našem milom rodu!”
Puče plotun nebesa raspara
Popadaše Turci kraj oltara
Zavališe i crkvena vrata
A devet se ne predaje brata
Puške pune a Turke nišane
Ali zalud biju se i brane
Sila mnoga i hiljade ruka
Provališe sa stotinu muka
I uleće sotona na vrata
Sablje trgli devet milih brata
Nasta strašna klanica i sječa
Oštro gvožđe od gvožđe zaječa
Na jednoga po deset ih ide
Bože jedan i svemoćni Vide
Odakle im pregnuće i snaga
Odbijaju turke preko praga
Ali im muška snaga malaksava
Dok vojvodi prvom pade glava
Dok je pado:”Naprjed braćo”-reče
Krv ikonu Jovana Preteče
Svu orosi,niz sveca se stače
Bi rekao krvav svetac plače
A poslije vojvode Milije
Ginu braća krv nevina lije
Ginu braća al ne odstupaju
I svetinju Turcima ne daju
I padaoše jedan do drugoga
Duša im je dospjela do Boga
I dan danas vide se tragovi
S krvlju sveti posuti zidovi
I svjedoče junaštvo njihovo
Poginuli za ime Hristovo
Za krst časni i zlatnu slobodu
Spas plemenu i bratstvu i rodu.
A na crkvu u kršne Bjelice
Još postoje njine puškarnice
I svjedoče junaštvo veliko
U hrišćanstvu nema ovo niko
Nit postoji doma božijega
Puškarnica da ima na njega.
Pričale su vile sa planina
Da zbog ovog junačkoga čina
I zbog krvi prosute tolike
I zbog vjere čiste i velike
Duša im se u nebesa vinu
A i danas kažu vaistinu
Na dan kada padoše za Hrista
Da na oltar ikona zablista
Mirotoči svetac i zasije
Sve za dušu vojvode Milije
3.
I njegove namučene braće
A Bog jedan svedržitelj daće
Da u Raju duše počivaju
A u njinom slavnom Zavičaju
Duh slobode i dalje ih grije
Jer bez smrti ni slobode nije.
__________________________________
Miloš Kecojević
01.05.2021. godine
Ovu pjesmu napisao je na zahtjev Slavka Branislavovog Milića, nacionalni pjesnik Miloš Pantov Kecojević, dobitnik značajnih nagrada na evropskom i nacionalnom nivou kao znak prijateljstva sa porodicom Milića. Pjesma se sprema za obnarodovanje uz gusle.
