Milići iz Bjelica

"U Bjelice od bratstva Milića dočekaše silnog Ćuprilića ne sa pitom ili sa pilavom nit pognutom pred turčinom glavom“ - M. Kecojević

ZAGONETNA TAJNA


Foto: Montenegrina.net (Selma to Montgomery - SAD) mr sci Slavko Milić iz Nikšića. Srednju školu unutrašnjih poslova završio u Sremskoj Kamenici, Filozofski fakultet u Nikšiću, gdje je magistrirao Pedagogiju. Takođe, magistarske studije javnog prava završio je u Podgorici a doktorand je Pravnog fakulteta Univerziteta u Nišu. Predsjednik je i osnivač crnogorskog Centra za bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja Crne Gore. Rođen 03.09.1977 godine u Nikšiću, živi i radi u Nikšiću, objavio više stručnih tekstova iz oblasti kriminalistike, kriminologije i drugih oblasti pravnih nauka. Glavni i odgovorni urednik časopisa "Defendologija MNE", teorijsko stručnog časopisa za pitanja zaštite, bezbjednosti, odbrane, obrazovanja, sociologije, kriminologije i kriminalistike kao i osnivač Dnevnog boravka za djecu sa problemima u ponašanju "Defendologija. Član je i Evropskog defendologija centra i FECRIS-a . Zaposlen je u MUP CG kao Viši policijski inspektor prve klase za unutrašnju kontrolu policije.

Zagonetna tajna Crkve u Resni

 

Dužnost svih nas je da činimo sve da ne bude uzludan rad onih koji su čitav svoj život predano radili za svoj narod i svoju zemlju. Skoro da nema vremena o kojima naši preci nijesu ostavili svoja svjedočanstva, spontano osjećajući prave vrijednosti i mudrosti životnog iskustva u najraznovrsnijim životnim situacijama neprolaznosti. Medjutim, naši preci nijesu uspjeli da sačuvaju dio naše kulture, dobara i porodičnih vrijednosti. Isto tako, na Cetinju su se teško mogli sačuvati stari dokumenti, oni su stradali za vrijeme turskih osvajanja Cetinja i paljenja Cetinjskog manastira u kojem su čuvani. Uništavani su u toku prvog i drugog svjetskog rata, u požarima, poplavama, pri selidbi, kradeni su i razvlačeni. Često je ljudska nemarnost kriva što smo danas lišeni mnogih dragocjenih dokumenata. Tako je uništavana naša kulturno – istorijska baština. Situacija nije mnogo bolja ni u drugim krajevima Crne Gore. Medjutim, Katunska nahija je slobodarski dio Crne Gore. Njena pustahijska planinska snaga i geografski položaj prirodni su njeni branioci. Katunska nahija nalazi se na zapadnoj strani Crne Gore i zauzima relativno veliki prostor cetinjske opštine. Sa sjevera graniči se Nikšićkom nahijom, dok sa istoka Brdskom, Lješanskom i Riječkom, sa juga Lješanskom i Riječkom nahijom i Bokom Kotorskom a sa zapada Bokom Kotorskom i Hercegovinom. Prepoznata je po brojnim junačkim bratstvima od kojih je prvo medju jednakima – bratstvo Milić. O porijeklu loze Milića sa sigurnošću možemo reći da se relativno malo zna, različito se govori i piše. Kao što se veliki broj uglednijih crnogorskih porodica tokom vremena doselio u Crnu Goru, tako se i porodica Milić, prema predanjima nastanila u Katunskoj nahiji. Vjeruje se da su Milići direktni potomci Orlovića Pavla koji potiče iz Soko grada. Doseljavanje na ove tada surove prostore veže se i za Čaradje na granici Crne Gore i Hercegovine, kod današenjeg Gacka. U defteru 1520 i 1523. godine nalaze se neki medju prvim podacima o bratstvenicima Milića. Medjutim, postoje i odredjeni podaci da se pojedini Milići pominju čak 1410. godine u Skadarskom zemljišniku, zatim nešto kasnije i u dokumentima kotorskog arhiva 1431 godine, kada se pominje Novak Milić (…)

U knjizi dr Djordjija Milića iz 2008 godine naglašava se izmedju ostalog da prvi poznatiji predstavnik ovog bratstva pominje se u povelji gospodara Crne Gore Ivana Crnojevića. Bratstvenici porodice Milića podigli su u Dubu u Bjelicama Crkvu Uspenja Bogorodice u Resni u srcu Katunske Nahije u kojoj je sa svojim sinom vojvodom Vuksanom poginuo i vojvoda Milija Radonjin. On se smatra rodonačelnikom ove porodice. Značajna crnogorska bratstva iznjedrila su veliki broj crnogorskih vojvoda. Od dvanaest vojvoda koliko se u respektabilnim spisima može naći, Milići spadaju u red bratstvenika sa najvećim brojem vojvoda u Crnoj Gori. Vojvode su ustvari nosioci svetovne i duhovne vlasti u određenim plemenima u Crnoj Gori, nosioci i predvodnici svojih plemena u bitkama i bojevima. Treba ih pomenuti: Vojvoda i guvernadur Vuksan Milije Nikolina, Milija Radonjin, pop Vuksan Milije Radonjina, Vojvoda pop Šćepan, protopop Jovo, Vuksan Jovov, Lako Lazarov, Mašut ili Marko Ivanov Milić, pop Gorčin Savov, Luka Savov, Tomaš Gorčinov i Vuksan ili Vukan Borov Milić. Za nezavinost Crne Gore 1918 godine, poginuli su i dvojica komitskih vojvoda Petar i Milutin Savovi Milić, koji glavu izbubiše u Dugi Nikšićkoj. Vojvode se biraju po junaštvu, ljepoti, mudrosti i čovječnosti. Milići su imali i Guvernadure, Knezove, Sudije, Senatore, Serdare, predsjednike bjeličke opštine, barjaktare, perjanike, komandire i kapetane ali i oficire stotinaše. Bjelice se kao teritorija prvi put pominju 1430. godine. Taj podatak naveo je Konstantin Jirček (“de zenta Bielize”). U isto vrijeme pominju se i u kotorskim spomenicima, 1431. godine (Bielice). U turskom defteru iz 1521. godine vode se kao selo sa 80 kuća i četiri zaseoka (Lješev Stup, Prediš, Resna i Slatković). Na raspoloživim kartama Crne Gore veoma često se može naći Dub, Rježna (Resna) a neke od njih su: Karta Krivošija Boke Kotorske i crnogorsko – hercegovačke oblasti iz 1882. godine, B III a 19-2 „Monteneg-herzegovinische Grenzgebeiet, Kurt Hussert, Predjeli Crne Gore, Gotha: Justus Perthes, 1894, Topografska karta Boke Kotorske i Crne Gore iz 1785, prema crtežu Ludovica Furlanettoa (Wien, Kriegsarchiv BIXa 463).

Crkva i njena istorijska, kulturna vrijednost izuzetno je velika. Bratstvenici Milića koji su podigli ovu crkvu ponosni su na svoju crkvu i njen istorijat. Crkva Uspenja Bogorodice nastala je u XVI – XVII vijeku. Ima dugu istoriju kao i mnogi hramovi u Crnoj Gori, ali ova Crkva ima nešto što je široj javnosti nepoznanica u cjelosti. Puškarnice. Naime, u samom srcu Katunske Nahije na raskrsnici puteva koji vode za Čevo, Cuce i Cetinje nalazi se na kamenom uzvišenju tamošnji hram posvećen Uspenju bogorodice, presvijetli hram obzidan kamenom, koji vjekovima ponosno stoji kao božji dar crnogorskom narodu i našoj Crkvi. Ova Crkva je značajan dar izgradjivanju crnogorskog naroda. Kao pravoslavna Crkva ima snagu autoriteta i svjedok je mnogih društvenih procesa i tokova. Praznik Velike Gospojine – Uspenja, sva bratstva u Bjelicama proslavljaju kao svoju prislužbu. Ispred Crkve Uspenja Bogorodice sahranjeni su vojvoda Vukan, i devetorica braće Milića koji su 1714. godine poginuli ispred ove Crkve braneći se sedam dana bez prestanka od turske vojske i njihovog vojskovodje Numan-paše Ćuprilića. Tom prilikom ubili su 72. barjaktara turske vojske ali ih je izdala „džebana“, nakon čega je prestala vatra iz puškarnica na obodima Crkve, pa su turski vojnici uspjeli da provale oltar Crkve i da ih na kukavički način ubiju. Inače, 1712. godine Ahmet-paša prodire do Cetinja i ruši Cetinjski manastir. Poslije ove najezde, 1714. godine došla je druga, pod vodstvom Numan-paše Ćuprilića, vezira i guvernera Bosne, posljednjeg iz te moćne loze koja je četiri generacije davala nejveće državnike i ratnike Turske od Sulejmana II. Od svih brojnih pohoda turske vojske na Crnu Goru, Ćuprilićev je bio najstrašniji. Crna Gora je “opljačkana, najveći dio Katunske nahije opustošen, a Ozrinići, Zaljuti, Cuce, Bjelice, Ćeklići i Njeguši popaljeni i sravnjeni sa zemljom.” Na zidovima od te 1714. godine obasutim vojvodskom krvlju i danas se sa malo više pažnje mogu primijetiti ostaci krvi kao svjedoci duge borbe za Crnu Goru i njenu svijetlu istoriju. Medjutim, nečija nepažljiva ruka je prekrečila te ostatke krvi u namjeri da učini crkvu izglednijom. Sa spoljašnje strane crkve nalaze se otvori u kamenu koji su služili kao „puškarnice“ slični onima koji se nalaze na vjekovnim tvrdjavama i zidinama gradskih utvrdjenja. Ovi i danas živi svjedoci govore o životu toga vremana i spoju hrabrosti, vjere i borbe za slobodu.

Na ulazu crkvu stoji natpis :

„Pohod Ćuprilić vezira s vojskom na Crnu Goru 1714 godine junaci se tad gledaju kada na vrat muke dodju najslavnije tad umrije naš Milija vojvoda u crkvi se zatvoriti zovne braću dašnjim podju grob je krasan kaže crkva spomenik će bit slobada braniše se sedam danah devet bratah bez prestana sedamdeset i dva više barjaktara što ubiše oko crkve na sve starne dok ih izda džebana turci oltar provališe so oltara ih sve pobiše“.

NJEGOŠ Ispred već sada obnovljenih zidina groblja na ulazu u crkveni hram sahranjen je i protojerej Djordje Milić. Crnogorski narod i narod narod Katunske nahije bio je vrhovni temelj slobodarskom duhu naših naroda kroz istoriju. Crkva Uspenja bogorodice sada obzidana je klesanim kamenom kao salivanim pločama kojima je pokrivena krovna i oltarska konstrukcija . Iznad ulaznih vrata nalazi se crkveno zvono. Crkva je od strane države proglašena kao kulturno istorijski spomenik Crne Gore. Takodje, veoma važni dogadjaj za tadašnju, ali i današnju Crnu Goru i malo mjesto u Katunskoj Nahiji, ali najviše za prijestonicu Cetinje, odigrao se početkom decembra 1756. godine, kada su Crngorci odnijeli pobjedu nad brojnom turskom vojskom bosanskog vezira Camil Ahmet – paše, u selu Prediš, u mjestu Bjelice. U tadašnjem krvavom sukobu stradali su mnogi bratstvenici. Ono što takodje od skromne istorijske gradje treba pomenuti je stradanje vojvode Tomaša Milića koji je stradao sa svojih dvadeset godina starosti u sukobu sa turskom vojskom u mjestu Šobajići u pohodu Sulejmana paše. Slobodu su mnogi naši preci gradili na junaštvu, znali kako reče veliki revolucionar Veljko Vlahović da “Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo“. Kako je to i zapisano u „Pravdi“ objavljenoj -18.03.1933 godine, „1913 godine na Skadarskom Utvrdjenju Taraboš u vrijeme Balkansko-Turskog rata u istoriji Crne Gore poznatom kao “drugi juriš”, prvi je bio 27-29. januara 1913 godine, poginuo je crnogorski oficir Gorčin M Milić na utvrdjenju Taraboša gdje je oko 8.000 boraca crnogorske Vojske (Katunska, Riječka i Crmnička brigada) borilo se sa oko 20. starih topova, tada je posjećanja radi Austrija i Njemačka predlagali stvaranje samostalne Albanske Države, kojoj je po svaku cijenu trebao da pripadne Skadar, Austrijska diplomatija je trazila od Crne Gore ustupanje Lovćena Albaniji u zamjenu za Skadar. Komandant Primorskog odreda Mitar Martinović, tadašnji ministar Vojni, angazovao je napad dobrovoljno od svih bataljona, komandovanje streljačkim bataljonom povjereno je Niku Turovom Martinoviću a za komandira čete dobrovoljno je postavljen Gorčin Markov Milić iz Čevsko- Bjeličkog bataljona kojem se obratio Niko Martinović riječima: ” Nemoj Miliću sjutra pokoriti(obrukati) svoje stare, misleći na ratne zasluge kuće Milića (…) …piše “Pravda”. “Junaka je lako prekoriti pa on odgovori “Ili će moja sablja sjutra biti na vrhu Taraboša ili ću poginuti” – tako je bilo u pokušaju da dopre do zidina i vrha Taraboša poginuo je junak kuće Milića sa sabljom u ruci čvrsto je držeći, pa je pronadjen 23. dana kasnije 10.04.1913 godine kako zgučen leži izrešetan mitraljeskim rafalom u zidinama Tarabosa… Kako je to i kroz istoriju bilo, smrti se najmanje boje oni čiji život ima najveću vrijednost – ipak kako to reče jedan mudri crnogorac iz Crmnice, čovjek dva puta umire, prvi put onda kada umre biološki a drugi onda kada ga ljudi zaborave, ako je zaista tako ovi junaci živjeće sve dok živi Crna Gora i njena sloboda.

КРАТКИ ПРИКАЗИ У ЕПСКОЈ ПОЕЗИЈИ БРАТСТВА МИЛИЋА
Сажетак:

У раду се бавимо кратким приказом епске поезије бјеличког братства Милића са посебним освртом на историјски догађај из 1714, године (напад Нуман паше Ћуприлића) који представља својеврстан печат историјској улози овог братства у историји Црне Горе, приликом сталних покушаја турског Царства да подчини стару Црну Гору. Такође, властелини Орловићи који по предању 1389. године долазе са Косова у Херцеговину и стару Црну Гору, чији су Милићи вјерни потомци, према бројним изворима, представњају незаобилазан дио рада. Орловићи су опјевани у епској поезији као учесници видовданског боја након чега одлазе са тог подручја. Методом кратке интерпретације епске књижевности о Милићима Орловићима уобличава се поимање вриједно помена, на основу казивања других познатих и непознатих аутора.

Кључне ријечи: Орловићи, Братство Милић, Војвода Милија, Епска поезија, Еп, Епика.

Увод: Својом богатом и сложеном радњом епска дјела у којима се садржајно помињy Милићи из бјеличког племена нијесу само својеврсна стаза јунацима и догађајима на пут незаборава, већ су културни споменик будућим генерацијама. Познато је да Епика у свом приповиједању и описивању помаже да се од заборава отргну најважнији догађаји, ратници и њихова несвакидашња јуначка дјела укрштена са народним памћењем. Братства у Црној Гори који су за слободу и идеале дали своје најбоље синове да би уградили своје животе или учинили примјере чојства и јунаштва, остају да живе у народу и тиме постају непролазни. Епика у којој се помињу братственици Милић, није само величање јунаштва већ и указивање на догађаје и вриједности које су вјечна зубља једном народу, који су дио културе, обичаја неког краја и херојских подвига појединаца, група, цијелога братства или племена. У раду се сагледавају нека Епска дјела – „Епови“ у којима се говори о породици Милић из Бјелица, чије братство као и многа друга дало је црногорској слободи нешто што је највредније – бројне животе својих синова. Како је број епских пјесама о Орловићима од којих према предањима потичу Милићи значајно већи, поменућемо уводно неке од њих, вјерујући да ће бити још прилика и истраживача који ће се бавити овом занимљивом темом.

У наставку можете преузети рад у цјелости:

http://www.centarzakulturuberane.com