U Bjelice na sred Crne Gore Đe se ljudi sa junaštvom zore Đe još gore luče slobodarske Đe su vojske lomile se carske Đe još stoje busije i šanci Đe se ropski ne priznaju lanci Đe kosturi oko puta beče A ranjeni po gorama ječe Đe iz tvrdog ždrijela i krša Još se barjak slobode leprša Đe vuk mrki gorom zauvija Đe je leglo otrovnica zmija Đe se s puškom spava i ustaje Sloboda se nizašta ne daje Đe za obraz gine se odavno Tu Milića živi brastvo slavno. Doseljeno u starom zemanu Kada carstvo na Kosovo panu Kad junaštvu kovala se slava Kad ranjena Orlovića Pavla Rujnim vinom đevojka napoji U predanju još u bratstvu stoji Da potiču od Pavla Vukova I da slavna porodica ova Posle bitke s krvavog Kosova Doseli se i stalno nastani U Dub Lješev u Bjelice zvani. Tu nastani i savi ognjište A postaše jako uporište Tu na tvrdi od kamena presto Odakle su vojevali često A u svakom vaktu i vremenu Slobodi su davali cijenu I ginuli za sveto znamenje Krst i vjeru i tvrdo stijenje Čast i obraz temelj ljudski sjajni Crnogorski ponos dugotrajni Pa od ovog plemenitog roda Dvanaest je bivalo vojvoda Sve na pušci i krvavoj ruci Vojvode su bivali hajduci Predvodili čete i junake Pronosili krvave barjake Od dvanaest njihovih vojvoda Kad se krvlju kovala sloboda Svaki skoro u boju je osta Krv prpsuta neka im je prosta Sveštenička to je isto kuća Davali su duhovna pregnuća Kad molitvu Božiju održe Jednom rukom krst od zlata drže A u drugoj sablja isukana Vazda spremna za ljutog megdana. Da li iđe na okres svijeta Kolika je zemaljska planeta Bivalo je ko Milići što su Koliko se za slobodu prosu Pa kada bi pisao zasluge Trebale bi godine mi duge Trebalo bi hartije bremena Jer kroz svaka oni su vremena Bili stožer Crne Gore naše Kad se za krst časni vojevaše. Sad slušajte slučaj glasoviti Kako treba svetinju braniti 2. Bože jedan živi vaskrsnuli, Kad Ćuprilić šćaše da utuli Tu jedinu svijeću slobode Za sve južne slovenske narode Crna Gora nepokorna mala A sila je ogromna napala Kolika je sila u Turčina Svo Cetinjsko polje zauzima Ima vojske ko lista na gori Al se narod Crnogorski bori Dok im kuće postaju zgarišta Ćupriliću nije sveto ništa Kolje,bije sve pred sobom gazi Nit oprašta nit na dušu pazi Nit se boji grijeha nit pravde Sve pod sablju Ćupriliću pade U krv zali i noći i dane Al se mrki Crnogorci brane I ne daju svoje t’jesne klance U smrt idu da ne ljube lance Naviknuti krv junačku liti No slušajte slučaj glasoviti U Bjelice od bratstva Milića Dočekaše silnog Ćuprilića Ne sa pitom ili sa pilavom Nit pognutom pred turčinom glavom No na sablju i na pregalaštvo Napraviše veliko junaštvo O kome će vjekovi da zbore Sad slušajte gusle javorove Kako devet brata Orlovića Dočekaše silnog Ćuprilića Devet brata sve Milića soja Vojvoda im reče:”Braćo moja Crna Gora s njima nam tijesna Evo Turci prodrli u Resna Popalili kuće i ognjišta Nama drugo ne ostaje ništa No u crkvu našu zadužbinu Da busiju pravimo Turčinu. Nas je devet a njih nema broja Sad slušajte draga braćo moja Ja se kunem današnjeg mi dana I slave mi svetoga Jovana I grobova našijeh predaka I našeg mi ponosnog barjaka I Boga mi i svetog pričešća I na oltar u Resnu svijeća Pa tako mi očinjega vida Pokleknuti mi nećemo nigda No se borit dokle postojimo Da živimo ili izgorimo Pod oltarom ove nam svetinje Pa ako je palo i Cetinje I sva radom Crna Gora mala Dok nas ima nije ona pala Pa sad ajte sokoliovi sivi Jedan put se svakojako živi.” Kada tako braću osokoli Prekrsti se i Bogu pomoli Pa trgoše sablje iz korica Složna braća njih devetorica Džeferdare na zid nasloniše Da Turaka pobiju što više Pa kada se primakoše njima Vojvoda je džeferdarom stima Barjaktara ispred Turske sile I ostale puške opalile Nasta strašna jeka i glalama Od plotuna i nebo se slama Pune puške i oganj im daju Pokošeni nizami padaju Navaljuju Turci prsimice Ali muški brane se Bjelice I dan čitav borba je trajala Od silnijeh Turskih nasrtaja Još silnije braća crkvu brane I nedaju svetinja da pane I šest dugih dana iz zasjede Niti koji odmara nit jede Nit spavaju niti imju kada A Turaka na gomile pada Sedamdeset i dva barjaktara Od njihova pade džeferdara A Turaka ne zna im se broja No dan sedmi mila braćo moja Kad osvanu Milija vojvoda Reče: “Braćo nestaje nam voda A i hrane sve je ima manje Nezavidno naše sad je stanje Pa u crkvu da se zatvorimo Puškarnice male napravimo.” Kako rekli tako učinjeli Pod oltar su puške unijeli Nasloniše tanke kurdulije Ču se poklik vojvode Milije “Za slobodu,našem milom rodu!” Puče plotun nebesa raspara Popadaše Turci kraj oltara Zavališe i crkvena vrata A devet se ne predaje brata Puške pune a Turke nišane Ali zalud biju se i brane Sila mnoga i hiljade ruka Provališe sa stotinu muka I uleće sotona na vrata Sablje trgli devet milih brata Nasta strašna klanica i sječa Oštro gvožđe od gvožđe zaječa Na jednoga po deset ih ide Bože jedan i svemoćni Vide Odakle im pregnuće i snaga Odbijaju turke preko praga Ali im muška snaga malaksava Dok vojvodi prvom pade glava Dok je pado:”Naprjed braćo”-reče Krv ikonu Jovana Preteče Svu orosi,niz sveca se stače Bi rekao krvav svetac plače A poslije vojvode Milije Ginu braća krv nevina lije Ginu braća al ne odstupaju I svetinju Turcima ne daju I padaoše jedan do drugoga Duša im je dospjela do Boga I dan danas vide se tragovi S krvlju sveti posuti zidovi I svjedoče junaštvo njihovo Poginuli za ime Hristovo Za krst časni i zlatnu slobodu Spas plemenu i bratstvu i rodu. A na crkvu u kršne Bjelice Još postoje njine puškarnice I svjedoče junaštvo veliko U hrišćanstvu nema ovo niko Nit postoji doma božijega Puškarnica da ima na njega. Pričale su vile sa planina Da zbog ovog junačkoga čina I zbog krvi prosute tolike I zbog vjere čiste i velike Duša im se u nebesa vinu A i danas kažu vaistinu Na dan kada padoše za Hrista Da na oltar ikona zablista Mirotoči svetac i zasije Sve za dušu vojvode Milije I njegove namučene braće A Bog jedan svedržitelj daće Da u Raju duše počivaju A u njinom slavnom Zavičaju Duh slobode i dalje ih grije Jer bez smrti ni slobode nije.