Evo gusle guslaju ponovo na ognjište staro Stevanovo – Nakon 80 godina
1 prosinca, 2021Istražujući porijeklo svog supruga Biljana Milić iz Banja Luke
15 veljače, 2022Priče objavljene u tematu ,,Žene – tijela – prostori” prikupljene su putem konkursa za najbolju ,,žensku priču” koji je NVO NOVA Centar za feminističku kulturu objavila u maju 2014. godine kako bi ohrabrila i učinila vidljivijim kako žensko književno autorstvo, tako i sve književne prakse koje, na tragu ženskog pisma, nastaju na marginama književnih i ideoloških kanona.
Na ovom konkursu objavljena je i priča “Miris žene” naše rođake Aleksandre Milić iz Podgorice – Ista priča je uvrštena u Antologiju proznog stvaralaštva crnogorskih književnica (Dr Sofija Kalezic, 2020.god.)
Preuzeti: Miris žene
Miris bolnice i bljesak bjeline… Početak i kraj jedne priče, jednog života. Zaokružena cjelina. Plač 12. oktobra davne godine, u jedan sat i nekoliko minuta poslije ponoći. Plač bebe i bolni vrisak moje majke. Mene su brzo umirili, moju majku nisu uspjeli, gušila se u jecajima kajanja i neprihvatanja budućnosti. Nije željela da me vidi, pokušavali su da uspostave vezu između nas ali bezuspješno. Željela je da vidi moga oca, ali on nije želio da vidi nju. Tek rođeno dijete tražilo je otkucaje majčinog srca, njen miris, njenu blizinu… Bila sam odbijena. Bez krivice i greške bila sam okrivljena i odbačena. Od rođenja, miješali su se mirisi koji su me znali uznemiriti i oni koji su me uspijevali smiriti…jedan je uvijek nedostajao. Možda niste čuli za prazninu mirisa, ali onaj ko se sa njom rodi, osjeća je cijelog života… I nikada ne uspije da je ispuni. Zato što je po zakonu prirode jedinstvena. Iako, u mom slučaju, pogrešna. Jedini miris koji sjeća na nju, povezan s likom jedne slučajno nađene fotografije, jeste miris bolnice, miris izmiješanih atoma sredstva za čišćenje, ljekova, smrti, znoja i bolesti.
Ne znam koliko je dana tačno prošlo od mog rođenja kada je žena koja me je rodila napustila bolnicu i mene ostavila u dom za nezbrinutu, tj. neželjenu djecu. Prve nježne dodire i pažnju nalik onoj koja mi je uskraćena pružila mi je omalena sestra u domu, krupnih crnih očiju i kratke kovrdžave kose. Zvala se Nataša. U domu sam provela devet godina. Prva riječ koju sam izgovorila bila je „Saja“, pokušavajući da ponovim ime djevojčice koja je često plakala pa su Nataša i druge sestre više puta na dan govorile, „Saro, smiri se, Saro ne plači, Saro, Saro, dobra djevojčica“. Ja sam bila prilično mirna, opisivali su me kao povučenu i tihu. Vjerujem da sam mnogim starateljima djelovala čudno pa su se dugo odlučivali za drugu djecu. Tokom osam godina u domu nisam se previše zbližila ni sa kim od druge djece… Nataša mi je bila jedina konstanta, prijatelj i nešto najbliže šta sam tada mogla razumjeti pod pojmom „porodica“. Uvijek me pripremala za sastanke sa potencijalnim starateljima, pravila mi frizuru i pažljivo birala odjeću. Svaki put kada me ne bi prihvatili, kupila bi moju omiljenu čokoladu i smišljala bajkovite priče o djevojčici koja je dugo godina čekala na svoju šansu i njenoj sreći kada je postala dio tople i brižne porodice. Te priče su me znale trenutno utješiti, ali nisu mogle spriječiti razvoj već ukorijenjenog osjećaja da nisam dovoljno lijepa, dobra, pametna da bi me neko želio u svojoj porodici. Ako me nije željela moja rođena majka, zašto bi me želio neko drugi? – Mnogo puta sam zaspala ponavljajući ovaj autodestruktivni zaključak u sebi. U školi sam bila dobra, malo iznad prosjeka, malo ispod izvanrednog. Učiteljica je imala strpljenja i osjećaj za naša specifična djetinjstva. Stekla sam svoju prvu drugaricu sa kojom sam pričala i dijelila više od neophodnog. Zvala se Ana. Bila je mirna i ne pretjerano otvorena, valjda su nas te sličnosti i zbližile. Poslije Nataše, ona je bila prva osoba koja je imala pristup mojim strahovima, željama, mom tada malom ali nametnuto kompleksnom unutrašnjem svijetu. Godinu dana trajalo je naše druženje koje je učinilo da otvorim svoje srce više nego ranije i da dam na volji dječijoj mašti i energiji. Takvu, veselu i s više povjerenja prema ljudskom rodu upoznao me je i prihvatio srednjovječni par Jovanović iz jednog malog, primorskog mjesta. S Anom sam razmijenjivala pisma nekoliko godina, a onda su nam se promijenile adrese, ionako komplikovani životi postali još zamršeniji i veze su prekinute. Jovanovići su bili dragi i pošteni ljudi, imali su skladan brak i iza sebe tragediju koju su pokušavali prevazići usvajanjem mene. Slike poginule ćerke držali su na posebnom stalku u dnevnoj sobi, a na groblje su izlazili svakog mjeseca, na isti dan u mjesecu. Jednom su poveli i mene. Odnijela sam bijelu ružu i veliku količinu straha. Vratila sam se emocionalno slomljena i poražena mišlju da nikada neću moći da im nadoknadim gubitak. Osjećaj da nisam dorasla zadatku i da nisam dovoljno dobra pratio me i u ovoj životnoj fazi. Prema meni su bili pažljivi i topli, zvala sam ih po imenu, a oni su me predstavljali svima kao „našu Mašu“. Bila sam neobićno srećna i ponosna što sam konačno nečija, što drugi ljudi znaju da negdje pripadam i što imam svoj kutak koji ne dijelim sa još stotinjak druge djece. Nastavak školovanja tekao je sasvim zadovoljavajuće. Trebalo mi je vremena da se naviknem na novu sredinu i odjeljenje, ali uspjela sam da se prilagodim u određenoj mjeri. Nisu me prihvatili odmah, tek poslije petice iz pismenog zadatka iz maternjeg jezika i javne pohvale stroge nastavnice stekla sam izvjesno divljenje odjeljenja. S nekolicinom sam počela da idem od kuće do škole i nazad. Jedan od njih zvao se Filip i vrlo brzo postao je moja prva simpatija. Bio je nemirnog duha i plavih očiju. U jednoj od priča koju mi je Nataša često čitala princ ima oči boje neba. Ja sam kao takve prepoznala Filipove pa je on bio moj tajni princ. Noću sam maštala o našem prvom poljupcu i raznim romantičnim situacijama. Iskazivanje simpatija nije bilo primjereno ni pametno, još jedno odbijanje u tom dobu potpuno bi uništilo moje samopouzdanje. Neki su govorili da sam njegova simpatija baš ja a neki da je to dugokosa djevojčica iz odjeljenja do. Radije sam živjela u neznanju i maštanjima, tu je sve bilo moguće i skrojeno baš po mojoj volji. Sigurnost je ono za čime sam tragala od prvog trena, neznajući uvijek da joj dam ime… Izmicala mi je prilično dugo vremena ali kod Jovanovića sam spoznala njene draži i osjećaj je bio neophodno dobar. Miris raskošnog jorgovana u njihovoj bašti uvukao se u moje nozdrve i uvijek sjećao na srećne dane pripadanja i zajedništva.
Godine su letjele, moji srednjoškolski dani uveliko su odmicali i život je imao neki prijatno obećavajući ritam. Bila sam vrlodobra, postala majstor za pismene zadatke iz maternjeg i ludo se zaljubila u književnost. Nisam bila zaluđena žurkama i seksom kao većina vršnjaka, ali radoznalost je bila prisutna. Uz malo emocija i puno želje da budem prihvaćena od strane svojih, uveliko iskusnih drugarica, spavala sam sa jednim mladićem, dvije godine starijim. Nisam bila fascinirana i nisam doživjela drastičnu promjenu života koju sam očekivala poslije prvog seksualnog čina, ali sam održala status uklopljenosti koji je bio neophodan da bih održala unutrašnji mir i spriječila grananje osjećaja pogrešne različitosti. Nastavila sam da se viđam sa tim mladićem sa kojim sam doživjela „prvo iskustvo“, ali razgovori i zajednički provedeno vrijeme bilo je suviše plitko. Opstajala sam u toj vezi nekoliko mjeseci vjerujući, kao i uvijek, da mora biti da je „do mene” i da ću vremenom uspjeti i njemu da se prilagodim, da uživam u pušenju trave, seksu i svakodnevnim temama. Nije uspijevalo i onda se on uklopio sa nekim više sličnim sebi, a ja sam patila neko vrijeme vjerujući da sam opet bila pogrešna i nedovoljna.
Sve više sam pisala i van školskih potreba, sve više sam bila Jovanović, sve više sam ličila normalnoj tinejdžerki. Kako sam ja odrastala, Jovanovići su uporedo starili… On je umro na početku moje mature, ona pola godine kasnije. Oboje od srca. Njihova su prestala da rade, a moje je bilo potpuno uništeno. Opet sam bila potpuno sama. Poslije osamnaest godina, bila sam na istom mjestu, ničija, uplašena, naprasno ostavljena. Njenu sahranu sam provela u bunilu, ne pamtim ništa sem vrisak unutar bića koji nije prestajao… Na šok sam reagovala odbijanjem hrane. Jednog dana sam se onesvijestila tokom časa engleskog. Probudila sam se sa nozdrvama punim mirisa rastanka i odbijanja, u bolnici. Posjetilo me nekoliko ljudi iz odjeljenja i nastavnica književnosti. Ponudila mi je da počnem pisati za lokalne novine: nije bio neki novac, ali bio mi je neophodan. Poslije dva dana izašla sam fizički oporavljena brojnim infuzijama i dugim snom. Maturu sam položila bez previše truda i volje. Počela sam da pišem za jednu novisku rubriku za kulturu zarađujući dovoljno za osnovne životne potrebe. Od fakulteta sam odustala na određeno vrijeme. S te tačke budućnost nije postojala, samo preživljavanje i samoća. Život je opet postao uzak i težak, a ja strana i čudna. Društvo iz generacije većinom je otišlo na fakultete van našeg grada, a oni koji su ostali stvarali su porodice i nastavljali male, porodične trgovine. Rijetko me ko posjećivao, komšije u početku, rođaci Jovanovića zvali su za važne datume, a onda je i to prestalo… Počela sam da izdajem dvije sobe zapošljenima u obližnjem hotelu i nekako sa novinarskim honorarom uspijevala da sastavim kraj sa krajem.
Decembar u našem gradu bio je užasno tmuran i hladan, gutao je lijepe uspomene i kidao grane jorgovana… Nova godina me zatekla zagledanu u snimljeni dokumentarac o Kubi… Maštala sam o toplijim krajevima. Legla sam oko tri sata iza ponoći i mislila o njoj… Čvrsto vjerujući da ona nikada ne pomisli na mene. Nazvala sam Natašu sjutradan, čestitala praznike i obećala da ću doći. Čim su praznični dani minuli, otišla sam u dom kod Nataše sa jasnom namjerom. Tražila sam podatke o onoj koja me je ostavila, koja mi je dala život, a da nikad nije bila dio njega, koja me je ostavila samu bez glasa, snage i zrelosti, koja me odbacila, a da mi nije ni dala šansu da me upozna, da joj se dopadnem, da ipak odluči da me želi, da me neće dati drugima ili nikome, da ću joj biti važna, da će me zvati svojom ćerkom. Nataša mi je dala fotografiju koju je majka zaboravila među stvarima koje je predala kada je došla na porođaj. Na toj slici su ona i čovjek, na planinarenju. To je ona, prepoznajem je u svom obliku očiju i boji kose. Bila je vjerena i trudna. Vjerenik ju je napustio tri mjeseca pred moje rođenje i otišao u inostranstvo. Bilo je kasno za uklanjanje trudnoće i već tada označila me kao neželjenu. Njeno ime je tajna, a to da me nikada nije tražila već nije. Natašine oči pokušavaju da zadrže suze dok me hrabri i govori sve ono što bih željela čuti… Za razliku od onda kada mi je pričala bajke, sada sam starija i sa mnogo manje volje i vjere u ljepote života. Grlim je čvrsto i odlazim. Na autobuskoj stanici pušim nekoliko cigareta i zapisujem par redova misli…
Prolaze dani, mjeseci, još jedna godina se skotrljala, a ja nemam plan za dalje, nemam mogućnosti, nemam snagu. Ipak, pišem… Neko me mora razumjeti i saslušati… Papir to dobro čini. Ne postavlja suvišna pitanja. Ja kažem koliko hoću i to uvijek bude dovoljno. Savršen sagovornik. Često i jedini. Vremenom pratim nit misli, povezujem ih u cjelinu i septembar je došao a ja imam knjigu… po prvi put. Sto dvadeset strana. Naslov „Miris žene“. Ohrabrena pozitivnim kritikama mog novinskog urednika, rukopis šaljem na adrese tri izdavačke kuće. I čekam…
Oktobar je načet… Napunila sam dvadeset jednu godinu. Smjena radnika u obližnjem hotelu. Nova lica, novi stanari, moja stara izolacija… Terasa, pepeljara uvijek sa nekoliko cigara viška i strpljivo kucanje talasa i kiše, nerazdvojan duo. Odlazim na koncert simfonijskog orkestra u obližnjem gradu, kulturna rubrika već neko vrijeme gladuje. Upoznajem violinistu. Odlazimo na piće jedno, dva, tri… Priča neočekivano otvoreno i mnogo. Nije od onih prema kojima je život bio nježan i blag. Voli jorgovan i more. Dopada mu se moj smijeh. Poslije nekoliko susreta pričam mu svoj život… I osjećam da me razumije. Kod dijela o smrti Jovanovića, počinju nekontrolisane suze. Nije me sramota. Želim sve da mu kažem, ali gubim glas. Mijenjamo temu. Vodimo ljubav. Često i strastveno. Pričamo dugo u noć. Dosta puta prespava kod mene. Prija mi zvuk violine.
Decembar… Odbijena sam od strane dvije izdavačke kuće. Treća me prihvatila. U martu moja knjiga izlazi u prodaju. Hiljadu primjeraka! Otvaram balkonska vrata, vrištim od sreće, more odgovara jakim aplauzom potpomognuto stijenama. Zovem Natašu, urednika, violinistu. Slijede dani pisanja, skromne slave i studija književnosti u susjednoj državi. Život opet dobija oblik istinskog življenja i smislenosti.
U trideset petoj, iza sebe imam pet knjiga i muža. Ne svira violinu, glumi u narodnom pozorištu. Nataša je umrla. Dio mojih vedrih dana djetinjstva je otišao sa njom. Sjeverni vjetar je pokidao jorgovan. Živimo u iznajmljenom stanu. Kuću Jovanovića sam izdala. Rijetko odlazim u grad na moru. Imam nekoliko dragih ljudi u ovom gradu gdje sam završila studije i solidno promovisala svoja djela. Trudna sam i uplašena od siline želje da budem dobra majka. Ne mogu ponoviti grešku one koja me je rodila. Ipak, njenu sliku nosim u novčaniku, iza slike Jovanovića. Nekad sam joj pripadala… Čitavih devet mjeseci.
Novembar i obećavajući početak oštre zime… Prethodnog mjeseca sam proslavila svoj šezdeset sedmi rođendan. Prije dvije godine sam dobila unuče. Sara je divna majka. Materinstvo mi je dalo šansu za novi početak, za vedriju verziju života. Sara je bila moja prva riječ i moj prvi korak u ljepšu verziju života. Njena kćerka se zove Nataša. Nedostaje samo jedno ime, samo jedan miris… Žena nepoznatog imena, žena koja je postojala i koje vjerovatno više ni nema, žena iza koje je ostala jedna praznina… Praznina koju su okružili mirisi Natašinog omekšivača kojim mi je prala garderobu, miris jorgovana koji sjeća na prvo prihvatanje i sigurnost, miris pozorišta koji sjeća na čovjeka koji voli i miris Sare i naše vezanosti. Ispunjen je krug bliskosti i veza nekoliko žena koje su moj život učinile vrijednim življenja… S muškarcima je uvijek bilo lako, uklapaju se ili ne, nisam trošila previše vremena trudeći se da ih promijenim ili prebolim. Zbog odlaska jednog muškarca izgubila sam majčinsku ljubav. Ona je dozvolila da on bude najvažniji, da ja budem pogrešna. Ja nijednom muškarcu nisam dala tako važnu ulogu. Strah da ukazano povjerenje ne bi mogli opravdati bio je prevelik. I prenesen rođenjem. Mnogo puta čula sam koliko žene znaju patiti zbog odlaska muškarca, koliki trag izdaja i rastanak voljenog znaju ostaviti u njihovim dušama… Vjerujem da kada bi nosile ožiljak nalik mome ne bi prihvatale ništa sem poštovanja i ljubavi, a na odlaske bi odgovarale suvim ,,Zbogom!” Ne znam kako nedostaje jedan muškarac… Ali znam kako cijelog života nedostaje jedna žena. Koliko nedostaje njen miris koji bi znao da učini da se osjetim sigurnom kada god ga osjetim i spokojnom onda kada to trebam.
U bolnici sam i imam još nekoliko sati života. Možda i cijeli dan. Sara je pored mene. Govori tiho o Natašinom danu u vrtiću… Ne otvaram oči, čuvam snagu da bih je što duže mogla slušati… Miris njenog parfema uvlači se u sve pore… Osjećam mir. Slijedi bljesak svjetlosti. Početak i kraj jedne priče i nekoliko života. Zaokružena cjelina. Miješa se njen miris i miris bolnice, jedan sjeća na odbijanje i odlazak, drugi na ljubav i bliskost. U sobi se čuje Sarin plač.
O AUTORICI:
Aleksandra Milić, rođena u Podgorici, Crnoj Gori, 26.09.1987.godine gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju a potom u Beogradu studije menadžmenta u turizmu i master menadžmenta ljudskih resursa. Živi i radi u Podgorici.
Objavljene kratke priče:
“Najkraće priče 2010”; “Najkraće priče 2011”; “Jedan život u manje od 900 znakova” (Izdavačka kuća “Alma”, Beograd)
“Najbolje studentske price” 2012, u izdanju Službenog glasnika, Beograd
Priče čitane i ilustrovane u SKC-u, u okviru aprilskih susreta “Reč u prostoru”, Beograd, 2012. i 2014.god.
Priča “Jedan dan” osvojila je drugu nagradu za najbolju priču u regionu, Avlija, Rožaje, 2016.godine
Priča “Miris žene” uvrštena je u izbor najboljih na prvom feminističkom literarnom konkursu u Crnoj Goru “Žene-tijela- prostori” i objavljena u Časopisu ARS 2016.godine
Priča “Portret nepoznate osobe” uvrštena je u izbor najboljih priča na konkursu “ Priče iz komšliluka 3” i objavljena je u istoimenom
zborniku. Banjaluka, 2019.godine.
Zastupljena kao najmlađa autorka, u “Antologiji proznog stvaralavštva crnogorskih književnica” (autorka: Dr Sofija Kalezić), 2020.godine
Priča “Bijela košulja” objavljena je u zborniku “505 sa crtom” (Beograd, 2021.)