Znameniti događaji iz crnogorske istorije oduvijek su privlačili putopisce, pjesnike, naučnike i brojne druge znane i ne znane ljude, koji su bilježeći često puta našu tragičnu istoriju ostavljali za buduće generacije putokaze, kako dio skrivene istorije bratstava i plemena nebi propao u ponor zaborava.

Svojom djelima pjesnici su osvijetili brojne staze i bogaze junaka i naroda u svijetloj borbi za slobodu našeg naroda. Riječi često nijesu jake da opišu bol i patnju, tugu i stradanja kojima su generacije iz davne prošlosti ugradili živote i krv u temelje naše zemlje, da bi danas i dostojni i nedostojni uživali plodove slobode i demokratije, zaboravljajući ko su i od koga su.

Zato se posebno treba zahvaliti pjesnicima kao što je Dragan Kovačević iz Brežina, koji briljantnim stihom i rimom kroji put svjetlosti poezije, razarajući tamu zaborava koja nas često nezasluženo okružuje. Crna Gora je mnogo puta do sada opisivana u poetskim i proznim djelima brojnih revolucionara, najvećih pjesnika i pisaca iz prošlosti, savremenika a sigurno je da će biti i u djelima budućnika, ali  se je teško izboriti da budemo dostojni da o njoj pišemo i da kao takvi ostavimo trajni trag kroz vrijeme.  Za pozitivno trajanje u budućnosti se ne možete izboriti ni blagom ni vezama, ono dolazi kao posledica velikog i mukotrpnog rada i izbora trenutka kada postojate svjesni svoje malenkosti.

Zato samo rijetki imaju privilegiju da traju, žive i opstaju zahvaljujući svojim djelima.  Ako je tako onda sam siguran da će epska pjesma „Puškarnice oči od slobode“, autora Dragana Kovačevića dugo trajati, jer svojom velikom temom, pristupom i ciljem ona predstavlja, i još jednom potvrđuje da su Milići iz Bjelica u Katunskoj nahiji ostavili svoj neprolazan spomenik u budućnosti, za Crkvu se boreći u prošlosti protiv silnog Numan paše Ćuprilića, kada je kao beglrbeg Osmanog carstva  1714. godine, napao našu siromašnu zemlju i zadao joj najteže udarce, čije se posledice i razura i danas osjećaju.

O Draganu Kovačeviću iz Lješanske nahije, koji živi u Brežinama skoro da nije potrebno govoriti ljudima od pera, guslarima i rodoljubima svoje zemlje, jer je on već odavno zašao duboko u nezaborav kada je svojim stihovima opjevao brojne velike crnogorske događaje iz prošlosti.  Njegova djela su inspirisana Crnom Gorom, za nju Kovačević piše i ne mari za svoj pjesnički uspjeh i slavu,  jer je svjestan težine kojom se do njih dolazi. U moru stvaralaštva „bez glave“,  sve je lakše stvarati, jer sve zavisi sa kim i čim se poredimo. Zato se Kovačević još jednom vinuo u tajnu istine, ovog puta osvajajući događaj o kome su mnogi drugi pisali prije njega, ali je on kako je naveo inspirisan proznim djelom „Puškarnice vječnosti“ zaronio i zaorao u događaj iz koga mogu uspješno izaći samo vrhunski pjesnici,  na tako uspješan i samo za njega svojstven način.

 Rođen u Brežinama, Lješnjanin Dragan B. Kovačević, jedan je od sve rijeđih pjesnika umjetnika, koji promišlja na tako sofisticiran način o onome što mu je na duši. Kovačević plete u nezaborav duboko korijenitu crnogorsku istoriju, održavajući je nepromjenjivom za buduće generacije, koje često žive u zabludi „kleptoistorije“. Prepoznatljiv kao čovjek koji plijeni rječitim i umnim stihom, služeći se kolopletima riječi, koje ostaju zakucane u pijedestal novije crnogorske kulturne misli.

Do sada je obajvio desetine guslarskih pjesama od kojih se mogu izdvojiti:

• Put u vječnost
• Puškarnice oči od slobode (posvećena našem bratstvu) 
• Balada o guslama
• Pjesma o badnjoj večeri
• Draško Popović i Grišac Osmanaga
• Zadnja želja
• Posveta junacima lješanske nahije i druge.

Objavio je knjigu epskih pjesama : “Viteški vijenac”

Dragan B Kovačević je crnogorski autor koji iznad sebe i svojih stvaranja, stavlja svoju zemlju i ljuti krš slavne Crne Gore i Lješanske nahije, u centar svoga ostvarenja i djela.  Njegov pjesnički pristup podsjeća da je nekadašnja nemaština bila bogatija od današnjeg bogatstva, otvarajući polje uma svakog znatiželjnika da bogatstvo nijesu vile i dvorovi, već imetak obraza, junaštva, poštenja i časti.

Sa zadovoljstvom sam krajem 2024. godine napisao tekst o negovoj neprolaznoj knjizi “Viteški vijenac” , čiju recenziju možete pronaći na sajtu Montenegrina.

Posjetite link: https://montenegrina.net/slavko-milic-dragan-b-kovacevic-stihom-nagraduje-i-kaznjava/

Autor: mr sci Slavko Milić

PUŠKARNICE OČI OD SLOBODE
(Crkva Milića u Resni)

Jesenjega jednog dana
dok je sitna kiša lila,
U prošlost me misa’ vrati
Viđeh freske i kandila.
Iz te slike toga dana,
Stihove sam pisa’ nove
Pa nek’ pjesmu prenesu vam
Svete Gusle javorove.
Svi junački primjeri su
kroz vjekove sačuvani,
Djela časna i viteška
uz instrument ovaj slavni.
Zato hvala guslarima,
što čuvaju tradiciju
Kroz primjere mitološke
i kroz slavnu istoriju.
Pa nek pero besjedi vam,
neka počne priča stara,
Kad u Resni krv je tekla
niz ikone sa Oltara.
Kad bih moga’ posvetiti
sedam dana, sedam noći
i Milića devet brata
Što u vječnost znaše poći.
Guslar Radovan Vučković:
Mjestima se nekim divim,
đe nijesam nikad bio,
Mada imam žarku želju
i rado bi ih posjetio.
Đe su hrabrost i viteštvo
Bili ukras istorije,
pa zapiši da zaborav,
slavna djela ne sakrije.

Sila Turska kad poklopi,
Domovinu našu slavnu,
pale robe i sijeku
u vremenu tome davnu.
Turski vezir Numan paša,
sve prvake Cre Gore,
na prevaru tad posječe,
o tom ljudi i sad zbore.
Slaga vezir kad obeća
da im neće nauditi,
neka dođu na dogovor,
nikog neće pogubiti.
Obezglavi Crnu Goru,
ka zvijeri vojska krenu,
da porobe našu slavnu,
domovinu namučenu.
Nema sile da u lance,
stavi narod naš viteški,
i ako su nastupili
tog vremena dani teški.
Gore sela i Nahije
po čitavoj Crnoj Gori,
a narod se u toj muci,
protiv sile složno bori.
Bjelice su dično pleme,
đe Milića bratstvo živi,
precima se kuće ove,
crnogorski narod divi.
U kamene grede ove,
čuvaju se uspomene,
na vitešku dičnu prošlost
i junake slavne njene.
Svaki kamen spomenik je,
naše drage domovine,
obasjane ranim jutrom
kada jarko sunce sine.

Bože mili koliko je,
krvi bilo kroz vjekove,
dok nijesu iz nje nikle,
slobodarske zore ove.
Naviru mi misli neke
iz vremena strašnog toga,
sloboda je bila isto,
ka' vjera u dragog Boga.
Ima jedna Crkva stara,
što je krase puškarnice,
kad na Resnu kidisaše,
Turskog carstva ljute zlice.
Crkva priču staru čuva
o viteškom hrabrom činu,
kad sinovi bez uzmaka,
brane svoju domovinu.
Tad u Resnu devet brata,
zakleše se dragom Bogu,
da u ropstvu živjet neće,
nit umiju, niti mogu.
Bolje živjet u slobodi,
makar bilo i godinu,
no’ pod potlačen robovati,
pa da bude i stotinu.
Ta misao, ta vodilja
vodila nas kroz vjekove
za čast, slavu i slobodu
svete misli Isusove.
Jedan put se Bogu ide,
ka’ tom cilju svi idemo
glave će nam bit zaloga,
al’ svoj ponos ne dajemo.
Pa se bracki zagrliše
jedan drugom vjeru daše,
boriće se, uzmać neće
protiv silnog Numam paše.

U Crkvu se zatvoriše,
kad džebanu uniješe,
pa se šale među sobom,
ka; svadbeni dan da bješe.
Jedan đetić još dijete,
oće da se bori s’njima
Neću u zbjeg pobuni se,
nego s’ocem i stričevima.
Na sto muka vratiše ga,
Milija ga okuraži,
treba nejač da se brani
od tebe se sad to traži.
Zadnji put on oca vidi,
Teška tuga para njega
dok odlazi put planine
očev pogled miluje ga.
Suza kvasi mlado lice,
osvetnik se u njem rodi,
On će sjutra časno služit
Otadžbini i slobodi.
Kad nalježe Turska sila,
pomisliše nikog nema,
al’ ne znaju da iz Crkve
smrtna im se ura sprema.
Jeknu plotun iz svetinje,
zadimiše puškarnice
a crnoj se zemlji tada
pokoniše ljute zlice.
Brane Crkvu i krst časni,
slobodarsku istoriju
Brane slavnu istoriju,
Domovini čast i ponos,
rodnu grudu najsvetiju.
Ne moli se sila Bogu,
al’ Bog silu ne priznaje
tek jad dođe zlo vrijeme
tad se hrabrost prepoznaje.

Nasta borba dim se diga,
Turci hrabro jurišaju,
Al’ ne mogu Crkvi prići
devet brata im ne daju.
No veselo podvriskuju,
Kako koji Turčin pane
jer junaštva takvog bilo
kao tada u te dane.
Gori pleme u Bjelice,
sva je u dim Crna Gora
al’ ne daju pedalj zemlje
dok u krvi sviće zora.
Sedam dana odolješe,
strašnoj sili tog vremena,
i ostaše da vjekuju
Kao ponos svog plemena.
Sedamdeset barjaktara
za neđelju dana pade,
i dva više, zato priča
o viteštvu tom ostade.
Puškarnica svaka priču
o danima ovim ima,
strašnu priču o junaštvu
da ostane potomcima.
A džebani kad kraj dođe,
zadnje puške opališe,
još po jednog Vuksan reče,
noževa se dohvatiše.
Pa ka; munje bez uzmaka,
kad im vrata provališe,
leševima osvajača,
Crkvi ulaz zatvoriše.
Krv oboji mjesto sveto,
nije grijeh rad slobode,
oni što je ne cijene
i ne treba da se rode.

Kad nadjača sila volju,
boj utihnu na Oltaru,
ali Crkva vječno čuva
na Miliće slavu staru.
Jel’ viteštva takvog bilo,
i junačke samovolje,
kao tada u te dane
kraj čuvene bogomolje.
Boj utihnu ne čuje se,
više eho od od pušaka,
u vječnost se preseliše
i sjećanje potomaka.
A s’ istoka jarko sunce
kad po zemlji prosu zrake,
oda počast dičnoj slavi
za bjeličke Div junake.
Vitezovi čast ne daju,
šta je život naspram slave,
život prođe djelo živi
da u vječnost trag ostave.
Prohujaše tri vijeka,
Al’ sjećanje ne blijedi,
Crkva na sred Resne što je,
istoriju nam besjedi.
Inspirisan Resnom slavnom,
đe Milića Crkva stoji,
kroz vjekove ona priča
trag prošlosti tu postoji.
Trag hrabrosti, trag junaštva,
trag viteštva i ljubavi,
koji ljude nadahnjuje,
da se sveto djelo slavi.
Taj trag Crkva stara čuva,
u svojim temeljema,
mitološka priča živi
i čuva se vjekovima.

Jer i danas ko god uđe,
prikaže se slika stara,
kako devet brata brane
Ikonostas sa oltara.
Kad na Oltar svoje glave,
za slobodu priložiše,
oni časno i viteški
zemni život napuštiše.
A kad neko tako umre,
On vaskrsne u vremenu
i ostane čast i ponos,
svom potomstvu, svom plemenu.
Mnoga djela o hrabrosti,
sa pjesmom su sačuvana,
pa nek mladi naraštaji
iz njih uče jednog dana.
I s’ponosom nek se sjete,
na te teške slavne dane
kad u bolu svitale su
zore u krv okupane.
Blago onom ko umije
da vjekove nadilazi
i besmrtnost steče svoju
Istorija da ga pazi.
Kukavice u svom strahu,
bježe smrti svakog dana
junak traži sebi ravnog,
smrt il’ slavu sa megdana.
Riječi su siromašne
da opišu ovo djelo,
i iznesu stvarnu sliku
čitaocu na viđelo.
Nestao je Numan paša,
kosti su mu istrunule,
ali Crkva u Bjelice
čuva ljude neumrle.

Devet brata i sad žive
da se kiti istorija,
otadžbina kad se brani,
to su djela najsvetija.
Istorija slavu čuva,
dok putuju kroz zemane,
mitološko djelo njino
u vječnost će da ostane.
I dok sunce nebom hodi,
trajaće i priča ova,
o junaštvu devet brata,
devet slavnih vitezova.
Kroz zemane svitali su,
vjekovima takvi dani,
puni jada, tuge, bola,
sa suzama okupani.
Sloboda se krvlju plaća,
dok Zaloga glavu ište,
sramota je bila tada
ostariti uz ognjište.
Ali narod naš viteški,
Sva ta prođe iskušenja,
pred tri Carstva ne pokleknu,
u toj borbi kroz vremena.
Za to danas sa ponosom,
pjevamo o staroj slavi,
viteška se djela čuva,
da potomstvu se ostavi.
Novi dan se stalno rađa,
preteča je zora nova,
ona sviće iz viteštva
crnogorskih sokolova
A u Crkvi u Bjelice,
složno živi devet brata,
kroz vjekove neumrli
suncem im je slava data.

Tekst čita: Miro Nikolić
Potomak je teško biti,
vitezova istorije
što su slavu kroz zemane,
ostavili da vjekuje.
Posvetiću ove rime
Milić Slavku s' Resne slavne,
što s' ponosom djela čuva,
on na pretke svoje davne.
Jer viteško djelo njino,
ponos naše istorije,
on sa perom svojim čuva
da ga tama ne pokrije.
I u ponor zaborava,
ne propadne slavno djelo,
nek ostane kroz vjekove
čitaocu na viđelo.
Mome dragom prijatelju,
neka primi ona znanje,
koliko se Resni divim
uz ljubav i poštovanje.
Dragan Kovačević
Tekst za omot CD-a

Inspirisan knjigom “Puškarnice vječnosti”, mog prijatelja Slavka Milića, kao i hrabrosti
njegovih predaka i razgovorom sa njim na temu o viteštvu, časti, čojstvu I junaštvu želji za
slobodom na putu ka’ vječnosti. Noseći u srcu svoju domovinu oni su ušli na Velika vrata
slavne crnogorske istorije.
U njihovoj junačkoj smrti ne postoji ništa osim vječnosti, smrt jeste kraj, ali to nije bio
njihov cilj, njihov cilj je beskonačnost trajanja u vremenu u prošlom i onom koje dolazi. Ako
se za smrt može reći da je lijepa, onda su oni dosegli tu ljepotu. Slava im!

AUTOR