Najveće crnogorske bitke

Boj na Lješkopolju:

To je prva značajna pobjeda Crnogoraca nad Turcima, i prva pobjeda koja je izvojevana pod komandom jednog crnogorskog vladike. Vladika Rufim je napravio plan u toku noći opkolivši Turke sa tri strane. U tursku pozadinu poslao je nekoliko manjih odjeljenja sa po tri - četiri čovjeka – ukupno 50 ljudi. S obzirom da su Crnogorci poznavali svaku stopu terena, a pritom veoma vični nečujnom noćnom kretanju, Crnogorci su posjeli određene tačke da ih Turci nijesu ni osjetili. Čim je počela zora, izvršili su snažan juriš jataganima sa svih strana uz gromoglasne ratne pokliče. Iznenađenje je bilo potpuno, a zabuna i strah kod Turaka strahoviti. Turci su bjezali na sve strane i svuda nalijetali na crnogorski jatagan. Turci su potpuno porazeni . Na bojistu Crnogorci su posjekli preko 3500 turskih glava. Turski komandant Ali-beg Mimibegović je ranjen, a njegov pomoćnik Šaban Ćehaja je poginuo. Crnogorski gubici su bili neznatni.

Boj na Vrtijeljci:

Kada je bilo najopasnije za Cetinje i za Katunska plemena, iznenada je umro vladika Rufim (smatralo se da su ga otrovali turski agenti). Nastalo je malo kolebanje; ali Katunski glavari nijesu malaksali. Nastavili su borbu uporno i žestoko. Prilaz Cetinju branili su stopu po stopu. Najkrvavija borba odigrala se na brdu Vrtijeljci kod Cetinja 26. septembra 1685. godine. Vrtijeljku je branio slavni harambaša Bajo Pivljanin (Nikolić). U toj strašnoj borbi poginuo je Bajo Pivljanin i svih 60 njegovih drugova. Svi su radije izabrali smrt nego odstupanje. Na Vrtijeljci je bilo i 400 mletačkih vojnika; ali su oni svi izbjegli na mletačko zemljište čim je počela borba.

Boj na Carevu lazu:

Čim je saznao za grupisanje turske vojske oko Podgorice, vladika Danilo je pozvao crnogorske glavare na dogovor. Glavari su usvojili Vladicin prijedlog da se brani Cetinje; isto tako usvojili su plan odbrane.Po Vladicinom planu predviđeno je da se posjedne odbrambeni polozaj oko izvornog dijela rjecice Vlahinje i brda Prznik i Vranjina. Za doček tako velike i dobro opremljene vojske, Crnogorci su imali oko 7000 ljudi, to jest, osam puta manje nego Turci. S obzirom da su se Turci ulogorili na rječici Vlahinji i tu se zadrzali skoro tri dana, ne pokusavajuci pokret naprijed, cak ni radi izviđanja; to je vladici Danilu bilo vrlo sumnjivo i zapitao se šta to znači. Očekuju li Turci neko pojačanje tu ili sadejstvo neke kolone iz nekog drugog pravca. Zbog toga on se riješio da iznenada napadne prije rasvita zore, kako bi ih zatekao na spavanju. Bunovni Turci počeli su da daju otpor; ali, u zabuni, međusobno su se ubijali. U tom metežu munjevito udare obje krilne kolone na turske bokove. Iznenađeni i zbunjeni Turci bježali su na sve strane. Mnogi nijesu potrefili da bježe nazad, nego su bježali u šume i nalijetali na litice bez prolaza, a Crnogorci su ih nemilosrdno satirali. Ova strašna bitka u mješavini trajala je oko pet časova, otprilike od četiri sata izjutra pa do devet sati prije podne.Turski leševi ležali su na bojištu kao lazina (posječena šuma). Zbog toga što su ovdje carevi vojnici ležali kao lazina, prostor na kome se odigrala bitka nazvan je Carev Laz. U bici na Carevom Lazu je poginulo oko 6000 Turaka, dok je crnogorskoj strani bilo 300 poginulih. Među poginulima je bio i komandant desne kolone Janko Đurašković. Vladika Danilo je bio teško ranjen u grudi. U ovoj strašnoj bitki Katunjane je predvodio Vojvoda Pop Vuksan koji je dvije godine kasnije poginuo u Crkvi Milića ( Sv. Bogorodice ) u Resni.

Boj na Krusima:

Poslije poraza na Martinićima sujetni Mahmut-paša pripremao je brzu osvetu. Po opisu bitke đakona Aleksija, u borbi na Krusima ucestvovalo je 30.000 Mahmudovih vojnika i 6.950 Crnogoraca. Na turskoj strani, u rezervi na raznim graničnim položajima Crne Gore bilo je i 14.660 Albanaca. Odsudna bitka na Krusima vodila se 22. septembra 1796. Po opisu đakona Aleksija, bitka se vodila od osam i po časova ujutru do uveče. U boju je poginuo sam Mahmud-paša, "od neprijateljske crnogorske ruke" , kako je kazao njegov brat Ibrahim. Po narodnom predanju, Mahmuda je posjekao Bogdan Vukov iz Zalaza. Ova bitka pronijela je slavu crnogorskog oružja šrom Evrope i podigla duh Crnogoraca, i učvrstila njihovu vjeru u sopstvenu snagu. Mahmut-paša je brižljivo pripremao ovaj pohod. U početku septembra, Mahmut-paša, sa 30.000 Turaka, došao je na Doljane, blizu Podgorice. Prema toj Mahmut-pašinoj vojsci, vladika Petar I, prikupio je 6.000 boraca i rasporedio ih na položaj ispod brda Busovnika u selu Kruse. Uoči bitke na Malu Gospojinu 8. septembra, turska vojska je počela ulaziti u prva Ljesanska sela i zauzimati polazne položaje. 22. septembra u samu zoru, vladika Petar I očita molitvu i blagoslovi vojsku. Onda pojaha konja i s krstom u lijevoj, a mačem u desnoj ruci, povede Crnogorce na juriš. Uz gromoglasne ratne pokliče, Crnogorci žestoko napadoše Turke jataganima i mačevima. Nasta strašna sječa u mješavini. Krici i jauci miješali su se sa crnogorskim poklicima. Crnogorci probiše turski front u centru; nađose se u turskoj pozadini. Okrenuše front i udariše Turke s leđa. U toku najžešće borbe, Bogdan Vukov iz sela Zalaza ubi Mahmut-pašu, odsječe mu glavu i donese je Vladici. Poslije Mahmut-pašine pogibije, kod Turaka je nastala panika i bježali su u paničnom strahu. U toj panici, Turci su se međusobno ubijali, jer je mislio da je od drugoga Crnogorac. Turke je spopala takva panika koju je teško zamisliti. Ovo strašno klanje trajalo je oko četiri sata. Prilikom bježanja mnogi su se Turci udavili u Morači. Borba je prekinuta kada je posljednji Turčin prešao na lijevu obalu rijeke Morače. Turski poraz bio je potpun. Koliki su bili tačni gubici Turaka nije poznato; jer su udavljeni Turci prejazili rijeku Moraču. Na bojištu je nađeno preko 8500 Turaka.Crnogorski gubici bili su: 132 poginula i 237 ranjenik.Crnogorci su oteli 15 ratnih zastava i zaplijenili mnogo turskog oružja, baruta i drugog ratnog materijala.

Boj na Grahovcu:

Pobjeda na Grahovcu, jedna je od najslavnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku. Ipak, ona je imala mnogo veci politički nego vojnički značaj. Sada su evropske sile uvidjele pravednost traženja Crne Gore da joj se prizna nezavisnost i da se izvrši razgraničenje između Crne Gore i Turske.28. aprila 1858. godine Husein-paša je zauzeo Viluse i Grahovo i počeo hitno utvrđivanje Grahovca. Otpor Banjana usporio je tursko nadiranje i stvorilo vrijeme crnogorskoj vojsci da se skoncentriše za bitku. Crna Gora hitno mobiliše svoju vojsku, a crnogorski operativni plan bio je: skoncentrisati vojsku na Grahovcu. U prvo vrijeme biti u defanzivi, dok se ne ispolji neprijateljska akcija i ukaže se povoljna prilika za prelaz u napad. Bitka je počela u utorak 29. aprila u 8. časova izjutra. Turci su prvi izvršili napad sa dva bataljona nizama, pod komandom Kadri-paše, na lijevi odsjek, koji je bio posjeo vojvoda Petar Vukotić sa područnim mu jedinicama. Kakvom se žestinom vodila borba 29. aprila, najbolje pokazuju gubici tog dana. Turci su imali oko 5500 mrtvih i ranjenih, a Crnogorci nešto manje od 1000 mrtvih i ranjenih. U srijedu, 30. aprila, komandanti su se sporazumjeli da se dozvoli sahrana mrtvih, i da se ranjenici pokupe i iznesu iz borbenog rasporeda. Vojvoda Mirko nije prihvatio Husein-pašin zahtjev za primirjem u trajanju od osam dana ali mu je dao rok od četiri sata da se turska vojska snabdije vodom sa izvora Grahovske rječice koji se, tada, nalazio na crnogorskoj strani. Na Spasovdan 1. maja, i slučajno, muslimanski praznik Bajram, crnogorska vojska je prešla u napad na cijelom frontu. Razvila se krvava bitka. Bosanski vezir uputio je tri tabora vojske u pomoć Husein-paši. Vojvoda Đuro Kusovac je sačekao i do nogu potukao pojačanja koja je poslao bosanski vezir. Drugo tursko pojačanje koje je iz Trebinja vodio Kemal-efendija, sporo se kretalo i bilo daleko, te nije predstavljalo opasnost. Kada se vodila najžešća bitka vojvoda Đuro Kusovac, sa gardom i Uskocima, udario je iz pozadine glavnu tursku vojsku. Brzi pokret crnogorske vojske usporavala je turska artiljerija od osam topova. U jurisu na topove ginu hrabri komandanti vojvoda Đuro Kusovac i pop Luka Jovović. Garda i Uskoci povikaše u jedan glas: "Naprijed da osvetimo komandante". Zablistaše oštri jatagani i zakliktaše mrki Crnogorci da se nebo prolamalo. Osam turskih topova, kao plijen, padoše u crnogorske ruke. Sa ovim je bitka bila riješena u korist Crne Gore.

Boj na Vučijem dolu:

Bitka na Vučjem Dolu je u tijesnoj vezi sa pokretima i manevrima crnogorske i turske vojske u Hercegovini. Upravo ona je posljedica tih pokreta i manevera. Koncentracija crnogorske vojske završena je 24. juna, kada je stigao i sam knjaz Nikola sa glavnim štabom. U ljudstvu i artiljeriji Turci su bili tri puta nadmoćniji. Preko uhoda, Muktar-paša je bio tačno obaviješten o razmještaju crnogorske vojske kod sela Vrbice. On je donio odluku da hitno napadne crnogorsku vojsku, da je opkoli i uništi dok još nije razvijena za borbu. Knjaz Nikola je shvatio Muktar-pašinu namjeru, pa je hitao da njegova vojska posjedne polozaje prije nego što bi Turci zauzeli visove koji dominiraju Vrbicom. Brigade se uputise ka Vučjem Dolu, a knjaz izjaha na brdo "Kokot" kota 1249, gdje mu je bilo komandno mjesto za vrijeme cijele borbe. Hitro je vojska prelazila visove iznad sela Vrbice i zauzimala Vučje Dolove. Blagodareći hitnoj Knjazevoj zapovijesti, crnogorska vojska je zauzela visove iznad Vučjih Dolova samo nekoliko minuta prije nego što se pojavila turska vojska. Nema sumnje da su: odlučnost, brzina i komandantska hrabrost knjaza Nikole i njegovih potcinjenih komandanata, a sem toga brzo i smjelo manevrisanje crnogorske vojske na bojištu u zauzimanju pogodnih dominirajućih tačaka na položajima i izbor momenta za opsti juriš, riješili bitku u korist crnogorskog oružja. Turski gubici su sljedeći: mrtvih 8000 ukljucujuci i 220 oficira. Na crnogorsko-hercegovačkoj strani bilo je 70 mrtvih i 118 ranjenih.

Boj na Fundini;

Crnogorskom vojskom u bici na Fundini komandovao je vojvoda Bozo Petrović, predsjednik crnogorske vlade i najobrazovaniji Crnogorac svoga vremena. Njegovo komandno mjesto bilo je na brdu iznad sela Sjenice. Jedna od tačaka zapovijesti glavnog komandanta crnogorske vojske glasila je: "U današnjoj odsudnoj bici, koja tek što nije počela, niko se ne smije obazirati na plijen ili se grabiti za plijen. Niko se ne smije zadržati da bi iznio ranjenoga iz borbe, pa to bio brat ili starješina. Ranjenika ćemo iznijeti i plijen prikupiti kad slomimo Turke. Crnogorci, danas se grabite samo za glave i barjake!".Drugog avgusta u zoru, Turci preduzeše napad na cijelom frontu, potpomognuti vatrom cjelokupne kolonske artiljerije. Crnogorska vojska stajala je prema Turcima na tako pogodnim položajima, da je Turci nijesu mogli potpuno uočiti. Crnogorci su lijepo vidjeli Turke i osmatrali svaki njihov pokret ne odajući glasa od sebe. Ova tišina osmjelila je Turke te su slobodnije krenuli naprijed. Potpuno je uspio cilj crnogorske vrhovne vojne komande da tursku vojsku uvuče duboko u neprolazne vrleti, odakle je oko tri časa popodne krenuo crnogorski odlučujuci napad sa svih strana i iza svakog kamena. Kratko vrijeme iza toga zaleprša se barjak u rukama slavnog kučkog barjaktara Musike Otaševa. Njemu su sljedovali svi crnogorski barjaktari. Sva crnogorska vojska izvrši juriš svom žestinom. Turske redove zahvata neviđena panika dok u svom naglom povlačenju bez ikakvog reda i poretka, uglavnom, jure prema Fundini, kao najkraćem pravcu prema Podgorici. Ovu strašnu i krvavu sječu prekinula je noć u blizini same Podgorice. Turska vojska bila je satrvena. Glavni komandant Mahmut-paša, sa malim djelovima svog staba, jedva se spasio bjekstva. Tako Crnogorci izvojevaše jednu od svojih najslavnijih i najkrvavijih bitaka. Na turskoj strani bilo je 13.600 mrtvih, a na crnogorskoj 600.