Milići iz Bjelica

Drugu daje bjeličkome Milić Vuku vojevodi da on sa njom vitez udri na okolu turske vojske od Zaljuti sela mala. - Svobodijada (Pjesma osma, Mehmed pašin napad 1712. godine)

ANEGDOTE O MILIĆIMA

Prije početka bitke s Mahmut-pašom, vladika Petar i obeća da će dati po jedan cekin svakom Crnogorcu koji mu donose tursku glavu. Ali poslije strašnoga poraza turske vojske, kad Crnogorci donesoše pred svojim vladikom, pore ogromnog ratnog plijena i mnoštvo glava, kao i glavu Mahmutovu, on radosnim suzama reče: "Crnogorci, zahvaljujući vašem herojstvu, ja danas ne mogu da održim obećanu riječ. Ja ne bih mogao platiti ni po 25 glava koliko su posjekli pet kuća Milića, pet kuća Čelebića i pet kuća Kaluđerovića, pa neka Vam bog plati..."

Na Skupštini 18.10.1798. godine, donijet je Zakonik i izabrano je Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog "Kuluk" U sastavu ovog suda, pored ostalih nahijskih sudija, izabran je vojvoda Vuksan Milić iz Bjelica. Inače Vuksan je bio prvi nahijski sudija i član Narodne Skupštine.

Jovana (Joke) Jagoša Tomaševa Milić iz Bjelica, bila je najljepša djevojka tog vremena u Crnoj Gori. Njena sudbina i sve što je preživjela, bilo je zbog njene izuzetne ljepote. Ovo je priča na čijem kraju je crnogorska ljepotica, radi nečije zavisti, obijesti, napustila Crnu Goru za čijom je ljepotom do smrti čeznula kao i za svojim Bjelicama i porodičnom kućom. Otac Jagoš je imao samo nju koji su od milosti zvali "Joce" ili "Joke". Nakon smrti njenog oca Jagoša, majka joj Marija nikada se nije preudala, te se radi njenog školovanja preselila u Kotor. Joke je ličila na svog oca i kad je dorasla za udaju bila je ne sporno najljepša djevojka u Crnoj Gori, ali zapala je za oko vojvodi Petru Vukotiću, koji je zaručio za svoga sinovca Lala Milivojeva Vukotića, koji je takodje tada bio veoma zgodan, pa i možda važio za najljepšeg Crnogorca, pa je vojvoda predložio njenoj majci da se podje kod njenih djevera u Bjelice i da se tamo učini Svadba, što je Marija odbila, te je tako Jokina udaja prekinuta. Ne dugo zatim Joke se udaje na Cetinje za Filipa Lazova Popovića. Udaja na Cetinje je bila presudna, s obzirom na njenu zasjenulu ljepotu, toga vremena, i sve što je u braku zbog toga bilo, ona sa svojom majkom mora napustiti svoga muža i svoju domovinu, i jednog dana, htjela ili ne, morala je preći preko Krsca u tudji svijet. Života u Crnoj Gori tada nije bilo. Moćnici to nijesu dali. Prvo je pošla da se pokloni posječenoj glavi svoga oca u Mostaru, a odatle je pošla za Sarajevo, gdje tu počinje nova priča najljepše Crnogorke. Tu je u Sarajevu bio Vezir od Bosne, gazi derviš Paša, kod kojeg se Joke sa majkom prijavi i ispriča mu sve do tančina o svojim stradanjima kroz život, o smrti svoga oca, stradanjima ujaka Todora i Rada, njena ispovijest neobično mu se dopade, Joke ga je očarala svojim držanjem prave Crnogorke, svojom veličinom, ženskom ljepotom tkz. boginje, te sa velikim pritiskom nakon nekog vremena ona prista se udati za njega, ali ne dugo zatim po potrebi sluzbe turčin bi premješten u Bagdad, ali Joka ne htjede sa majkom ići tamo, pa joj on odredi doživotno izdržavanje u Carigradu, gdje joj je data na uživanje lijepa kuća i doživotna plata, gdje ona ostade i doživotno kroz Carigrad nosaše Crnogorsko odijelo, a u Sali za prijem kao amajliju držaše crnogorsku žensku struku i torbicu. U Carigradu uživala je veliko poštovanje i bila autoritet, tu je svojom ljepotom zadivljavala stanovnike Carigrada, prijatelj joj je bio i čuveni ruski ambasador grof Ignjatijev, njena kuća u Carigradu bila je utočište mnogih bratstava crnogorskih i do pred samu smrt dopisivala se sa svojim rodjacima u Crnoj Gori, nakon smrti sahranjena je uz pratnju cijelog bataljona Turske vojske... Jovana Joke Milić bila je jedinica Jagoša Tomaševa Milića iz Bjelica , zgodnog Crnogorca svog vremana (po predanju Filipa Markišina Djuraškovića), inače Njegoševog štampara i pratioca, junaka iz vremena knjaza Danila i knjaza Nikole. Inače ova priča objavljena je u Nikšićkoj slobodnoj misli u br. 19 od 4. maja 1930 godine o najljepšoj Crnogorki toga vremana na prvoj i drugoj stranci tih novina. Jagoša Tomaševa Milića ubio je jedan njegov bližnji rodjak, vojvodu Mašuta ubili su u Beogradu kao emigranta i pristalicu Đordjija Savova Petrovića, na spavanju od izaslanika tadašnje zvanične crnogorske vlade (doba knjaza Danila), a Jokini ujaci Rade i Todor ubijeni su nakon ubistva velikog barjaktara i senatora Mila Novakova Petrovića. Joke je bila odlikovana sa četiri carska ordena i lemtom "Šerekata", najvećeg ordena za žene, a kakav je uticaj imala kod Sultana najbolje govori i to što je išla sa pratnjom uz turske počasti, prilikom svake svečanosti, kao prve dame najvećeg Turskog Velikaša, njen uticaj bio je veliki na sultana pa je svojim posredovanjem mnogo puta spasila mnoge Crnogorace, Srbe i Grke od vješanja i strijeljanja.
U Bogdanovom kraju, negdje početkom tokom rata, Italijani su zatvorili mnoge Crnogorce, među kojima je bio i pop Đorđije Milić. Zatekla ih je u zatvoru pravoslavna Badnja noć, pa je Pop oko neke male male vatrice organizovao da se igra i pjeva kako bi se proslavio dolazak Božića. Čuveni komunistički lider Blažo Jovanović pozvao je da se sretne sa popom Đorđijem Milićem. Inače i sam Đorđijem kome su dva brata poginula u partizanima bio je na njihovoj strani. Pope Đorđije reče mu Blažo. Ja bih te postavio na visoki položaj, ti si učen i zaslužan čovjek. Đorđiju bi milo ali pošto Blažo reče da ima jedan uslov, a to je da obrije popovsku bradu tada mu pop Đorđije odgovori: "Glavu dajem, abradu ne dajem!"
Vojvoda Tomaš (1856 - 1877) koji je poginuo u Šobajićima u ne navršenoj 21. godini života kod tada dobro ušančene Šobajića pećine i blizini Manastira Ostrog. Njegov otac Gorčin Milić (poginuo 1862 godine u Dugi nikšićkoj) borio se protiv Turaka. Tomaša je sa dvadeset godina, što je u tim prilikama bilo veoma rijetko knjaz Nikola ostavio pri dvoru da se školuje, ali je on u borbama pokazao svoje junaštvo i dobio vojvodstvo. Mladi vojvoda nije imao mnogo srećo, i ako je bio neobično zgodan i stasit mladić pa nije dugo nosio"svoju glavu na ramenima" .
U novije vrijeme manje se poštuju Božje zapovijesti. Peta Božja zapovijest ovako kaže: " Poštuj oca svoga i mater svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji. Jedan Milić početkom 21. Vijeka to nije činio pa je svoga oca tukao, vrijeđao i ponižavao. Iako mu je otac nosio ime čuvenoga Vojvode Jova i važio je za dobroga čovjeka ipak ga je sin često tukao. "Naša je neku kastigulju, pa joj pare nosi i pjani se..." reče Jovo. "A zatim me tuče starog i nemoćnog i trži mi pare". - požali se jednom svom rođaku u nikšićkoj policiji, koji je tada bio zadužen za nasilje u porodici. "Šta to pričaš moj Jovo, crni..." - reče mu rođak. "Spašavaj ako Boga znadeš" - vapijući reče Jovo. Kada ga pozva na saslušanje rođak mu prvo održi junačko "slovo" , kao ono malom đetetu, a zatim ga zatvori u pritvor da se pritrijezni i što bi stari rekli "izagna iz kuće" jedno vrijeme da se ovaj malo smiri. Nešto poslije toga Jovo je i umro. NJEGOŠ Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka
Milo Markov Milić bio je mlađi brat Gorčina Milića koji je poginuo na Tarabošu 10. aprila 1913 godine. Milo je bio komandir Dubske čete, Čevsko - bjeličkog bataljona, ostao je tu na dužnosti do završetka Prvog svjetskog rata 1918. godine. Poslije 1918. godine Milo je dugo bio predsjednik Bjeličke opštine. Na dužnosti predsjednika Bjeličke opštine Mila je zamijenio sinovac Petar Gorčinov Milić. Starog i iznemoglog Mila Markova strijeljali su Njemci septembra 1944. godine, da bi ga sin Nikola osvetio istog dana, tako što je na licu mjesta ubio njemačkog egzekutora.
Bio je kažu nadprirodna ljepota i intiligencija. Za njega kažu da je u kratkom aprilskom ratu 1941. godine učestvovao je u eskadrilama koje su išle da bombarduju Sofiju, a onda ne htjevši da avion preda okupatoru, bježi iz Beograda za Cetinje, u Bjelice. On se dana 17.04. 1941 godine spustio avionom u rodno se selo Resna, što je kod naroda izazvalo divljenje i pravi podvig. Njega je kasnije početkom 1942. godine ubio Sava Mizara Kovačević, samo zato što su bili podoficiri u uniformi bivše jugoslovenske vojske, iako su oba bili prvi dobrovoljci u bataljonu Lovćensko narodno-oslobodilačkog odreda. Otac Jovan ubijen je na sličan način u Kosovom lugu kod Danilovgrada 1942. godine (Đ. Batrićević).
Kontakt